Make your own free website on Tripod.com

MISTERIJE I TAJNE

Pocetna / Home
O Amiru / About Amir
Skola
English
Foto / Photo Album
Moji kucni ljubimci / My Pets
Slova i slike
Omiljene veze / Favorite Links
Javi se / Contact Me
Arhiva
bosanska.jpg

LJEPOTA SE NE MOŽE PRISVAJATI[1] ( U spomen Nijazu Abadžiću )

 

Nije to bilo ni tako davno. Prvim tramvajem do Ilidže. Moj mlađi brat Ibro, rahmetli Tufo i ja. Opremljeni pravim »Germina« štapovima i »Šekspir«  mašinicama. U ruksacima taze hljeb i konzerva, najčešće sardina »Mardešić« . Stariji su nas ispraćali s podsmijesima : »Ribari a nose ribu da jedu – svašta«.

Žurili smo sa stanice do mosta kod Turist biroa [2] pa niz Željeznicu. Znalo se: od željezničkog mosta do Spomenika [3] preovladavala je krupna potočna pastrmka. Tako jednom, ulovismo dvije kapitalne potočare  u viru na prvoj kaskadi ispod mosta. Onu veću brat i ja stavili smo,  sjedeći u tramvaju, preko nogu. S grančicom u razjapljenim čeljustima izgledala je još strašnije u svojoj ljepoti. Kao da se spremala na novi ubilački napad.

 » Pobogu djeco, gdje je uloviste «? – pitao je neki stariji čovjek. »Tu i tu «. »Ama, zar u Željeznici ima mladice «? »Ima. Samo što ovo nije mladica, nego pastrmka « - smijali smo se. »Ma hajte... «  - nepovjerljivo je odmahnuo  rukom i začuđeno ostao zagledan u njene razjapljene čeljusti. Kako smo tada bili ponosni. Dobro se sjećam: imala je 67 cm i krupnu parnicu  preko leđa, vjerovatno »uspomenu « na nečije osti. Ona druga, bila je desetak centimetara manja.

Kod Spomenika ( i do njega su negdje pred rat doprle zgrade ilidžanskog naselja Otes ), bio je jedan vir na kojem ste uvijek mogli naći dežurne »gruntaše «. Sapača, klijen i krupna mrena, čekale su »na red «. Kružile su priče kako je neka mrena »klipača « ojadila mnoge ribare i »da nema najlona i udice kojoj ta mudrica nije doskočila «.Kako bilo, mi tu mrenu nikada nismo vidjeli, ali smo tom viru  uvijek prilalazili pažljivo i sa strahopoštovanjem, zabacivali i čekali...

Ispod Spomenika dominirao je škobalj. Na tom potezu često je dežurni  bio jedan stariji škobaljar, zvao se Zaim, kako li? Zastajkivali smo i gledali kako vadi jednog po jednog. O bijelu krpu zadjevenu za pojas, brisao je okrvavljene i sluzave ruke. »Pravi mesar «  - zavideći smo komentarisali. Meni je taj Zaim doista ličio na mog rahmetli tetka Muharemagu – mesara, koji bi nas u svakoj prilici (  a obično uz Kurban – bajram ) bezuspješno pokušavao podučiti ljepotama i  tajnama mesarskog  zanata.

          Poslije Spomenika, - Sastavci. Uvijek kad smo bili nadomak Sastavaka, obuzimala me neka čudna mješavina strepnje i ushićenja. Sastavci. To je jedna od najljepših uspomena  našeg djetinjstva. To je bio i naš cilj i naš početak, i naša granica. Tu su se jedna drugoj predavale dvije bosanske ljepotice, Željeznica i Mala Bosna. Ipak, po onoj ljepšoj, dalje se razlijevala Bosna. Od Sastavaka do ušća Zujevine i dalje nizvodno, sve do Bojnika, bila je prava »ribarska džungla«, U svjetlucavim vodama Bosne obitavala je najplemenitija bosanska riba, lipljan i potočna pastrmka U bistrim Bosninim vodama tada se još uvijek javljala i kraljica naših voda – mladica... Bogata staništa klijena, škobalja, sapače i mrene samo su upotpunjavala ribarsku idilu.

           Mnogo, mnogo puta, dočekivali smo maglovite zore i ispraćali tihe sutone na Sastavcima. I uvijek im se vraćali. Ali naš san i naš »zabranjeni grad« bila je Mala Bosna. Koliko puta smo, krijući se, kroz vrbe otišli samo nekoliko koraka uzvodno kako bi bar jednom zabacili u njene treperave  vode. Ja najčešće nisam ni lovio, nego samo zadivljeno buljio u tu djevičansku ljepotu.Tu se moglo samo šutjeti. Iz tog bunila, kao po pravilu, prenuo bi nas čuvar Miladin, brkata ljudeskara stroga pogleda i mehka srca.»Šta radite tu djeco? – pitao bi. Zar ne znate da se ovdje ne smije loviti «? Šuteći smo skrušeno stajali a nekad, Bogami,  i bježali. Jer, tada se na Maloj Bosni zaista nije smjelo loviti. Bila je riblje plodište, sve od svog izvora podno Igmana do Sastavaka. Ipak, mene i brata vremenom je toliko zavolio da nam je »odglavljivao« zakačene varalice sa okolnih vrbovih grana i govorio gdje je najbolje zabaciti...

 

APOKALIPSA DANAS

 

Odlutam i sada do »svojih« starih mjesta. Ili do onoga što je od njih ostalo. I svaki put srce mi se sve jače steže, i svakui put kažem sebi – zadugo neću ponovo doći. Krenulo je to i prije rata, pretvaranjem starog bunkera kod Rimskog mosta u kafić. Sada je tu hotel. Sada tu nema starih vrba. Sada tu nema svjetlucavog riječnog bjelutka gdje je pastrmka bajraktarica[4] gradila svoj dom. Ostala je ljepotica unakažena lica, okovana kamenin zidom, zakićena kandelabrima. Sa ljetnom baštom do iznad pola rijeke  , mostom i vještačkim ostrvom s pticama. Bestidno je zaposjednuta  i oskrnavljena istinska Ljepota, ona koju čovjeku samo Stvoritelj može podariti.

          Po okončanju rata, Mala Bosna je, usudiću se reći, dokrajčena.Posjekli su šta se moglo posjeći, istresli građevinski otpad i smeće gdje su god mogli, povadili šljunak i napravili šta su god smislili, od improviziranih sojenica do vila opasanih žicom. Betonskim potpornim zidovima i stepenicama ušli su u riječno korito, na pojedinim dijelovima nasilno izmijenili tok rijeke. I sve to na mjestima gdje se to nikako i i nikada ( i po Božijoj i po ljudskoj ) ne bi smjelo. Bespovratno je unakaženo prelijepo Bosnino lice. Smaragdna rijeka postala je betonom okovani kanal. Otužno, i sumorno je sve to. Još kada se početkom marta otvara ribolovna sezona...Vještački uzgojena kalifornijska pastrmka ubačena za tu priliku na nekih stotinjak metara, cilj je na stotine instant »ribara». Savršen ram za apokaliptičnu stvarnost koju nam nude i nameću oni koji ne razumiju. Ni sebe ni ništa. I sve to nije im dovoljno.

             Sad, napadaju  i Sastavke, jedino preostalo mjesto  koje bi moglo biti istinska gradska oaza prirode, mjesto na kojem bi naša djeca još uvijek mogli vidjeti autohtonu bosansku pticu i ribu, mjesto gdje bi mlađi oplemenjivali dušu a stariji tražili smiraj. Planira se izgradnja elitnih  rezidencijalnih i stambenih četvrti. Dosjetio se neko ( o Bože, ljudskoj gluposti, doista nema kraja ) da baš na to mjesto sruči nove tone i tone betona. Ničim, apsolutno ničim ne može se opravdati takvo što.

          Gledam u Danima[5] uslikanu maketu tog budućeg naselja, nemaštovito nazvanog ( a zar je drugačije i moglo biti ? ) Riverina. Ko, za koga, zašto i u ime čega je takvo nešto mogao smisliti. U  trci za vlašću svi su se kleli u  izborne programe gdje su pitanja ekologije bila među prioritetnim.  Doista ne znam ko sada »vlada» Ilidžom, ali bilo o kome da se radi, taj je doveo u zabludu narod koji je glasao. Onaj ko na mjesto kao što su Sastavci planira usaditi betonska zdanja ograđena žicom gdje će lendohaniti naše i bjelosvjetske parajlije, zaista više ne zaslužuje nikakvu pažnju. Ako je  prema tvrdnji čelnika ilidžanske općine[6] predio Male Bosne i Sastavaka devastiran i napadnut bespravnom gradnjom, ko je za to odgovoran? I sada, umjesto da se odgovorni makar zastide,  planiraju  dalje devastiranje čitavog područja. Ako neko može tvrditi da je »Riverina...promocija sarajevske globalne vizije 2015.« i  »...simbol nade i obilježavanja početka jednog novog načina života u B i H «[7], treba utvrditi čiji je to stav i zapitati se o mentalnom sklopu začetnika takve ideje i onih koji takve tvrdnje mogu izreći.Treba tražiti da javno argumentiraju i brane takvo što. Jer to je globalna prijetnja čovjeku, to je stav homo-destruktora, to je stav onoga ko može uništavati kišne šume u njedrima Amazona, tlapiti o ljepotama hidrocentrale koja će potopiti kanjon Neretve i zatrpavati kanjon Rakitnice.

 

         » Šta je ovo ljudi – tonu rijeke, povlače se«, nedavno konstatira jedan stari ribar baš na Sastavcima. »Šta ovo  biva sa  Malom Bosnom? Šta ovo hoće sa Sastavcima.?« »Ništa, moj dobri«, glasno razmišljam. »To bolan, bježe i rijeke od ovakvih ljudi, silnika i neznalica, uzima Bog dragi ljudima ono što ne zaslužuju. Eto šta biva. « Jer  čovjek hoće da posjeduje sve, ama baš sve, a za što nema ni moći ni ovlasti. Ni El Ninjo, ni El Ninja, ni načet ozonski štit ni nestanak na stotine biljnih i životinjskih vrsta dnevno nisu mu opomena.

 

SCIENCE FICTION ( Ono što vjerovatno nikada nećemo vidjeti )

 

          Vlasti donijele odluku da nema izmjene glavnog urbanističkog plana grada Sarajeva. Nema betona, čelika i pasa čuvara na Sastavcima. Evropu i svijet obilazi film o Centralnom gradskom parku Sastavci, kao jedinstvenom primjeru rezervata prirode u njedrima velegrada. Traži se podrška i investitori za Projekat Opstanka Čovjeka na Planeti Zemlji. U državi Bosni ima pravde. U državi Bosni ima zakona. U državi Bosni ( kao ni drugdje ni nikad ) Ljepotu se ne može prisvajati već od Ljepote i u ljepoti svako može ( i treba ) učiti i u ljepoti uživati. Svi, a najprije plemeniti i obični, dobri Bošnjo, a ne samo neki povlašteni.U državi Bosni shvatili su da je pitanje čovjekovog odnosa prema prirodi, pitanje njegovog odnosa prema samome sebi, pitanje odnosa prema univerzalijama ljepota i vrijednosti, na kraju, pitanje odnosa spram života i opstanka dobra.

            Od Vrela Bosne do Bojnika gradski je park prirode. Tu uvijek možete naći mir, tu uvijek možete učiti o sebi, učiti o ljepoti i smislu života,  muhabeteći sa Zukom, Nijazom ili Dinnom .[8]

 

           Zar da nam uzmu Sastavke i ograde ih žicom? Zar da nam uzmu i ovo malo duše što nam je ostalo?

 


[1] Članak je objavljen u  broju 19370 sarajevskog »Oslobođenja« 2001. god.

[2] Iližanski Turist biro, svojevrsni zaštitni znak stare Ilidže, bio je smješten odmah do mosta u maloj kućici na dvije vode. Negdje do njega bila je jedna radnja  čiji me mali prašnjavi izlog  uvijek privlačio. Preparirane vjeverica i zmija, obavještenja za lovce i ribolovce...Kao po pravilu i koliko god da sam žurio, nakratko  bih zastajkivao i tražio ima li šta novo u izlogu (a obično nije bilo), te brzo hitao dalje.

Turist biroa i prašnjavog izloga  odavno nema,  taj dio Ilidže progutale su bezlične stambene jedinice ),

[3] Kameni orao slomljenog krila, postavljen na  na mjesto gje se, prema kazivanju starijih,nekada srušio  mladi pilot.

[4] Autohtona bosanska potočna pastrmka.

[5] Dani, 15.12.2000., Str.42.

[6] Ibid., str.43.

[7] Ibid.

[8] Sve pretendente na vlast obavezao bih da o životu ( Čovjeku )  uče od Zuke Džumhura, Nijaza Abadžića i Dinne Kassala. Nijaza i Dinnu molim  i  pozivam da na svoj način govore o Maloj Bosni i Sastavcima.   

img_1103.jpg

Bićemo zahvalni za Vaše komentare i reakcije - Please get in touch with any comments or reactions to my site:

KOMENTARI / COMMENTS  POGLEDAJ / VIEW

bosnia.gif

HOME