|
Br.1 Tritoni i NLO
Kako javljaju svjetske agencije, tritoni u Prokoškom
jezeru u blizini Fojnice ( BiH)već tri dana ne prestaju slaviti skoro dobijanje struje. To će , nakon naglog poslijeratnog
primicanja obala jezera čudnim ljudskim nastambama, konačno riješiti pitanje njihovog opstanka. A nakon povrijeđenog
vazdušnog prostora BiH iznad sarajevskog Narodnog pozorišta, NLO je primijećen i na Hridu, nakon
čega je misteriozno nestao prvi stub nekadašnje trebevićke žičare, a nivo zemljišta u obližnjem
školskom dvorištu naglo porastao. Sve to oduševilo je učenike i nastavnike uključene
u projekat " Učimo u mraku - to nam daje snagu". Prema pouzdanim izvorima, uskoro se očekuju i nove noćne
posjete iz svemira na istom lokalitetu, što stvara dodatnu euforiju među učenicima koji se nadaju da je svjetlu
u školama konačno odzvonilo.
SARAJKA ( ili priča o vremenu )
» Konačno...nestaje ruglo iz centra grada... « ( Iz nekih dnevnih novina )
Kako smo se nakada ponosili našom Sarajkom! Svaki grad imao je kakvo (takvo) ime za vlastiti (nekakav) market-centar,
samo takvu ljepotu i ime ne imade niko. Ma hajde, šta je naša Sarajka
nekad bila. Onako visoka, plava i treperava.Mog'o si tu po vazdan raditi i trošiti šta si htio: neko pare, neko
vrijeme, a bogami je dobro služila i kokuzima za, kako ono ameri kažu, »WINDOWS SHOPPING «. To je ono kad samo gledaš
i kobajagi pitaš za cijene, a ništa ne kupuješ.
Sarajku pamtim u više slika: sad
kupujem ribarski pribor, sad se vozikamo gore-dole pokretnim stepenicama čekajući na film u »Dubrovniku«, sad (donedavno)
penzioneri i dokoni ispred igraju šaha ili samo kibicuju...Ipak, posebno pamtim: jednom smo kao studenti, jedući
uobičajeni frtalj hljeba i jogurt s one taksi(Istrine?) strane svjedočili tvrdoći svega što je bosansko: čovjek je tako razvalio
glavom u velika staklena vrata da je puklo do pola Titove. I nikom ništa,
ni glavi ni Sarajki. Slika druga: sjedim u restoranu, čini se baš na
mjestu gdje je kasnije nikla ratna breza. Zaljubljen do ušiju, grla i ostalih
organa. Moj prvi sastanak sa djevojkom koji
traje... i dan danas.
Eto, takva je naša Sarajka nekada
bila. A danas? Eno je riče i povija se pod ujedima i ubodima . Riješili
da joj dohakaju, kada već rat nije. Kada, ko biva, ostariš (a valjda i poružnjaš), ni za sto miliona ti
spasa nema.
( 01.02.2006. )
STRAVA
Nema dileme da je trebalo pokazati svijetu junaštvo pucanja
u leđa bespomoćnim ljudskim bićima. I ko je god, a da ima dušu, to vidio, bilo mu
je dosta za čitav život.
I sada se o tome sudi, iako za to pravoga suda, na
insansku pamet, (bar ovdje) nema. Pišu novine, govori radio, neka...Ali, TV-i se utrkuju ko će
više puta i iz kojeg ugla prikazati kako nam djeca svezanih ruku umiru. Obaram pogled i pitam se po ko zna koji put:
"Ima li ovdje više iko normalan"? Slika smrti pravednika više nije vijest, nego ( grozomorna ) novinarska
ilustracija vijesti o suđenju!
STRAAAAAAAAAAAAAAAAVA!
KOVERTE
Pošo neki dan da pošaljem
praznične dobreželje i nake papire tam do Amerike. A želje ko želje, neobične i po formi i po
sadržaju. Kad ono, u 2-3 pošte u srcu nam šehera nema do jedna vrsta koverti. "Eto knjižare iza
ćoška, oni sigurno imaju..." reče Pošta iza debelih naočara. Još sam marke moro sam lijepit.
Kako je toga bilo poprilično i nakon što je "neprofesionalni" rad moga jezika postao predmetom opšte "poštanske"
opservacije, ljubazna uposlenica velikodušno mi je pritekla u pomoć starim (spasijezik) izumom-okruglom
posudom s komadićem prljavo-žute, vlažne spužve: "Evo, da se ne patite..."
Pa, sretna nam i ova Nova!
( Decembar 2005. )
|
